понедељак, 28. септембар 2009.

O sudbini

Postoji li pitanje koje više muči čoveka od pitanja šta će biti sutra i šta je njemu namenjeno? Kuda to idem? Zašto se to dešava? Da li je suđeno tako?

Često razmišljam o konceptu sudbine i o mogućnostima da li ona postoji ili ne. Ono što mi se stvarno na kraju iskristalisalo mi je i poslužilo kao inspiracija da ustanem jutros u 6:30 i da sednem za komp da pretočim to u 0 i 1.

Izvesno je da sudbina postoji. Naravno da postoji. Kada ne bi postojala kako bi čovečiji um dokučio i sebi obrazložio stvari koje ne može da preračuna i sagleda iz svoje sitne perspektive? Da nje nema, kako bi mogli sagledati kompleksne nelinearne jednačine za neograničenim brojem promenljivih koje stoje u pozadini naših života? Da nje nema, koga bismo optuživali za svoje nesreće, ko bi bio toliko surov da nas smešta u teške životne situacije; ili pak koga bismo veličali i smatrali se povlašćenim za dobro i lepe stavri koje nam se dese? Dakle, izvesno je da ona postoji i da je svi mi nosimo sa sobom u džepu, kao švajcarski nožić koji nam toliko treba u životu.

Bez obzira koliko lirski, epski, ili kako već Sudbina zvučala, šta ako ona ne postoji? Ne stvarno, može li ljudsko biće da podnese i pristane na takvu mogućnost?
Možemo li mi da se suočimo sa mogućnošću da nas niko i ništa ne vodi, da ništa nije nigde zapisano, da ne postoji scenarista iza svega, da je sve samo skup slučajnih, nasumičnih dešavanja, na koja delujemo ili ne delujemo i tako menjamo pravac slučajnosti?
Možemo li da se onda izborimo sa životom i svim stvarima koje on nosi ukoliko odbacimo misao da je to deo scenarija? Možemo li da preživimo život ukoliko znamo da nema plana, da nema sigurnosti i da nema mehanizma koji će obezbediti da se stvari dese ili ne dese?

Čvrsto verujem da ne. Verujem da nas je Evolucija, Kreacija ili nešto treće (ili četvrto) opremila sposobnošću da prenebregnemo i apstrakujemo realan mehanizam dešavanja stvari i tu sposobnost nazivamo "verovanje". I to, zaista radi! Umesto da se sitni čovek mlati sa teškim i (mnogim velikim umovima) nedokučivim nelinearnim sistemima, koji uključuju verovatnoće i šta ja znam šta (i ja samo nagađam) čovek će sve te sisteme i mehanizme zameniti sa jednom prostom (čak ne ni prosta proširenom!) rečenicom "To je sudbina". I to zaista sve rešava. Vidite, svi mi volimo da hodamo lakšom stranom i svi mi volimo da se ne mučimo (komformistička priroda čoveka, pisao o tome :) ) tako da smo vrlo vešto smisli odličan placebo za sve naše muke.

Dakle, šta ja pretpostavljam da se dešava (a pri tom sam svestan svoje ograničenosti i ograničenosti svojih znanja):

- ne postoji deterministički uređen sisetem (dakle, ne postoji predodređenost)
- postoji more nasumičnih, slučajnih događaja
- postoje interakcije (akcije) koje utiču na slučajnost događaja (odnosno na verovatnoću slučajosti događaja)
- ukoliko se posmatra patern (šablon) može se doći do izvesnog saznanja o verovatnoći ispoljavanja pojave, odnosno može se igrati sa verovatnoćom da će se pojava desiti i na koji način će se desiti (predviđanje)
- sve što se dešava je rezultanta slučajnosti i interakcija koje su ostvarene tako da su slučajnosti delom ispomerane (odnosno, manje su slučajne nego da nisu postojale interakcije)
- postoje izuzetci

Ipak, ja potpuno shvatam gnušanje ljudi prema ovakvom stavu i znam i sam koliko mi je neprilika donelo traženje ovakvog zaključka (čak i dok ga nisam definisao kao sada). Ljudi ne vole da čuju ono što ne žele, ne vole da veruju da tu ne postoji nešto više i da nas sve nije dotakla i pogledala neka viša sila. Svi mi volimo da mislimo da se za nas neko brine, pa čak i kad nam taj neko smesti neku zvrčku, opet smo skloni da kažemo "tako je bilo suđeno".

Kažem shvatam, jer je čak i takav stav ispravan, posmatrajući iz određenog ugla. Evo jednog smešnog primera, ali je dovoljno istinit i dovoljno ga ljudi koriste, tako da se njegova smešnost gubi:

Ukoliko uzmete šaku punu kamenja i bacite je na zemlju, imate puno pravo, i zaista možete reći, da je (npr.) onom crvenom kamenu bilo suđeno da padne baš tu gde je pao. Nećete biti u krivu, a jednostavnije je reći "suđeno" nago mačovati se sa čistom fizikom koja je dovela do rasporeda kamenčića.

Sam znam koliko sam prilika isputio samo zato što nisam mogao da se upletem u romantično-degenerične priče o horoskopima ili o pitanjima sudbine i predosređenosti. Nažalost, koliko god možda znao da pišem, retko kada bi se u debatama upuštao u fantazije koje ljudi (a žene posebno) vole da slušaju.

Ali, šta sada, tako mi je suđeno valjda. Da sam rođen u Srednjem veku, znam da bi mi bila sudbina da gorim!

2 коментара:

  1. I ti si sve ovo pisao u pola 7 ujutru?! Ja u 4 popodne nemam "be" da dodam na ovo!! Sve si rekao! Svecano priznajem da je svaka nasa polemika na temu sudbine zavrsena...tako joj sudjeno.

    ОдговориИзбриши
  2. Kako umilostiviti sudbinu?

    Poznato je da su Stari Grci verovali u sudbinu. Shodno tome, smatrali su da je unapred određeno šta će se dogoditi. Olakšavajićom (?) okolnošću može se smatrati ideja da se sudbina može saznati. Najpoznatije mesto za dobijanje takve vrste informacija bilo je proročište u Delfima gde je nad nekakvom pukotinom u zemlji iz koje je izbijao omamljujući gas proročica Pitija davala odgovore na pitanja (lična i politička) u vidu nerazumljivih (nejasnih i dvosmislenih) stihova koje su potom sveštenici tumačili, pa sad probaj da osporiš ono što ti je propočište "poručilo".

    Ono što je intrigantno u celoj stvari je da je još Herodot (V vek p.n.e) pisao kako zna za brojne slučajeve da su zainteresovani pojedinci plaćali upravi proročišta da ono govori u njihovu korist. A možda je i to unapred sudbinom bilo određeno?!

    ОдговориИзбриши