четвртак, 26. мај 2011.

Previše ljudski

Na nešto sam zapeo u poslednje vreme; zbog nečega se odmotava srebrni konac i izvlači iz igle od mesečeve kosti: zbog nečega se odšivam od vetra ... I onda me je to nešto nateralo da potražim odgovor. Kao i uvek, prvo sam pogledao tamo gde obično gledamo, u ono što su nama drugi učinili i zbog čega se naše nebo obojilo tamnim mastilom. Ali tu nisam našao odgovor. Kao po navici, okrenuo sam glavu napred, tamo daleko u zaborav i onda mi se učinilo da prepoznajem miris zemlje sa koje duva taj novi vetar ...

Čudna je stvar kada hodate i prevrćete po zgarištu. Čudne oblike ostavljaju naša bosa stopala i na čudne stvari nailazimo tamo dok tražimo sebe u delovima onoga što smo bili i onoga što su drugi bili za nas. I najstrašnije je to što ponekad, tražeći po tom pepelu lice koje želimo da okrivimo, otkrijemo da je ono vrlo poznato, toliko poznato da na kraju shvatimo da je to naše lice.

Ne govorim ja o kajanju, niti je to ono što stane u moj džep da mi smiri nemirne prste. Govorim o pokušaju da za tren odbacimo prirodu svoje sorte i da jednom, oslobođeni od poređenja i želje da zadenemo jednu od one dve značkice "dobro" i "loše", oživimo trenutke u kojima je pepeo po kojem gazimo bio divna koža njihovih lica, staklene oči u kojima smo se nekada rado ogledali ...

Ne želim ni da oživljavam ono što je izgorelo davno, jer pepeo se u meso ne može pretvoriti, ni ne treba, ali ponekad poželim da mogu da skinem svoju kožu čoveka, da izmenim svoj oblik i da priznam samom sebi da bih želeo da, makar i za trenutak, stvari nisu takve kakve su već prošle, da je tu umesto pepela lice nekoga ko je bio drag, da mogu da zaboravim zašto sam to lice morao spaliti i razneti u vetar; da mogu da sklonim leđa u tu luku koju je odavno vreme odvuklo duboku po vodu.

Ponekad ne mogu da obuzdam misao koja se vine visoko iznad mene i koja želi da poleti njima, da potraži svoj put, kao nekada i da ih sretne negde na njihovim stazama i da mi se vrati sa par reči, ne više, ali par reči koje želim da mi šapne u uho. Ko zna, možda ih ne bi ni prepoznala ... ko zna na koje načine put menja svakog od nas dok svako od nas menja put. Ko zna koliko je svako od njih sada stranac, ko zna ustvari koliko smo zapravo mi uvek i bili stranci, koji su podelili samo mali zalogaj putne prašine.

Ipak, voleo bih i da im ta misao na svojim krilima poruči i da je meni žao, mada ta reč ionako ništa ne menja, ali ipak jeste i da bez obzira što uvek mislimo da se razlog rodio sa razlogom i da su oni ti koji su ga rodili, možda i samo možda bih želeo da je drugačije. Ili bih samo želeo da mogu da se otrgnem iz svoje kože ljudskog bića i da onda pogledam na stvari koje bi možda mogle biti i drugačije. Ali ne mogu ... jer "mi ćemo uvek biti mnogo više ljudi nego što to želimo da budemo"

среда, 11. мај 2011.

Marionete

Nije baš čest slučaj da stvari ovog tipa preskoče preko visokog, trošnog zida koji skriva moju avliju od svakidašnjih dešavanja. Ali lepota pravila jesu njeni izuzeci, i kako bi svet bio bljutavo dvodimenzionalan da nije odstupanja od onoga što mislimo da jeste ...

Na pisanje me je bocnuo modni trend koji primećujem ovih dana, mislim jedan od mnogih. Ne neću pisati o onim klincima koji nosaju velike štreberske naočare bez dioptrije koji im daju izgled koji je pored svega najmanje cool, a ponajviše smešan. Ne, neću ni spomenuti što svaka šuša danas nosi Starke, ima pirsing i tattoo, a nije ni čula da su nekada, njeni prethodnici lemali po ulazima one koji su zvali Pankeri (otpadnici) zbog tog istog imidža. Doduše, to tada nije bilo trendy, a nama ljudima je jako bitno to trendy ...

E upravo zato pišem o trendy marionetisanja. Nekakvim čudom, koje bi možda neki nazvali drugačije, a ja ga zovem imenima kao što su neznanje, neobaveštenos, neobrazovanje, možda višak vremena a manjak razuma, trendy je postalo okorištavati se o dostignuća demokratije, te koristiti slobodu govora i delanja za pljuvanje po instituciji koja je omogućila to isto. Najednom, ceo svet je preplavljen slobodnim umovima koji su jako cool jer se svaki čas bune protiv svega čega se možeš setiti i to je zapravo skroz cool, jer su ljudi naprasno osetili kao više nisu marionete sistema, kako sada mogu da ustanu i kažu ... nešto. Mislim da u ovoj zadnjoj rečenici leži ključ problema: svako bi nešto da kaže, ali je najčešće slučaj da zapravo nema šta da kaže, te se u odsustvu artikulisanog govora služimo ušunjavanjem u masu i onomatopejom; bazično ono što su preci nam radili pre nego se desila stvar koja nas je učinila ljudima: kada smo počeli da govorimo (S. Hawking).

Najlakše je, a verovatno i najzabavnije, ustati i hukati protiv države, vlasti, entiteta koji smo spremno i širokih ruku označili kao NJIH, koji rade protiv NAS. Sasvim fer podela, rekao bih, jer kada smo jednom tako podeljeni jasno je da smo MI ugnjetavani od strane NJIH i to sve objašnjava. Odjednom je krivac treće lice, pa još nevidljivi i nedodirljivi entitet, bezličan dovoljno da se ne uvredi kada vičemo na njega.

Ipak, pitam se kako bi naš mozak funkcionisao kada bi odjednom, nekim slučajem ili intervencijom shvatio da ne postoje MI i ONI, da smo isti? Da li bi to bio problem dimenzionalnog shvatanja o kome je pričao Carl Sagan, možda?

Kao obavezni sastojak bukanja navodi se Ustav, i sve što mislimo da nije ispravno je sasvim sigurno protivustavno. Ta jedan reč gađa tako dobro u kičmenu moždinu, da nam se odmah šake skupljaju u pesnice. Ako je nešto protivustavno da nam momentalno oduzima vazduh koji dišemo i ugrožava egzistenciju. Protiv toga moramo ustati. Odmah! Naravno, problem je to što mi ni ne znamo šta piše u Ustavu, te u najvećem broju slučajeva grizemo udicu jer smo lišeni znanja i obaveštenosti, na potpuno isti način na koji glasamo, prihvatamo religiju, biramo fudbalski klub za koji navijamo ... Sve su to radnje koje umnogome definišu našu društvenu stavarnost i za koje smo, nažalost, često spremni da se fanatično angažujemo, nesvesni da mi to nismo birali, da to čak ni ne poznajemo. Reptil u nama brani svoje mesto u pesku siktanjem i pokazivanjem čeljusti.

Koliko ljudi koje poznajete je pročitalo SVE programe SVIH stranaka pre nego se odlučilo da glasa za stranku koju je glasalo? Koliko ljudi poznajete koji su izučili SVE (hajde veće) religije i nakon toga odlučili da potraže svoj mir u religiji kojoj su se priključili? Koliko ljudi vam može reći zašto voli Zvezdu a ne Partizan?

Užasno jednostavna pitanja bez odgovora, čini mi se, ali odgovora koji bi mogao napraviti raziliku i započeti evoluciju u smeru brisanja NJIH.

Mislim da je jedini, ispravni i konačni način da se bunimo i borimo protiv nečega znanje; razumevanje stvari od zrnca peska do klimatskih prilika na Iu, omiljenom mi Jupiterovom mesecu, od lista trave do sistema fotosinteze zbog kojeg smo danas ovde, slobodni da pišemo i radimo gluposti, od prvog crteža u pećinama Altamire do teorije struna ... to je prostor gde verujem da čovek treba da poseže za verovatnoćama i da iz njega crpi verovatnoću za ono što volimo da zovemo istinom.

U svakom drugom slučaju, mi smo samo marionete, vođeni tankim, ali perfidnim koncima neznanja.

понедељак, 9. мај 2011.

Nesloboda

Gledam kroz prozor istim onim očima kojima sam nekada, na isti načim posmatrao tuđe prozore, radeći stvarno besmislenu stvar, toliko besmislenu da ako je kažem niko me neće razumeti, osim druga S. a ta stvar je bila sastavni deo pokušaja građenja nečega u nama za nešto što ionako nikada nije došlo. Da ne bi mistika prethodne rečenice odvela nečije misli, po pravilu povodljive u njive nerazumevanja, govorim o svojim danima zatočeništva u vojnom školstvu, kada smo, iz nekog meni još uvek nedokučenog razloga, davali neku imitaciju straže, bez oružja i poente, šetajući dva sata oko zgrade, kao idioti ... well, možda je smisao bio da zasmejavamo komšiluk, ko će ga znati.

Elem, sećam se tih dana (noći) i sećam se tih prozora i svojih očiju koje su gledale u te prozore, čeznući da ne budu u hladnom prostoru ograda i šipražja (kamuflažnog, bogovi!). Maštao sam o toploti domova koje sam nazirao kroz svetla, žuta i prigušena, misleći o sreći koja sigurno ispunjava te svetle kvadrate, o slobodi koja se razliva sa tom svetlošču, o bezobrojnim mogućnostima koje svako ima ko je sa one strane žice, kako sam tada mislio.

Ipak, vreme je uradilo svoje, i za par klikova eto mene, na drugoj strani žice. A sa ove druge strane žice, ne čini se da se grad mnogo promenio. I dalje mi se čini podjednako dalek, sva ta svetla se i dalje čine kao neki daleki kvadrati puni nade i svetlosti, puni mogućnosti za slobodu i neke nove zanimljive svetove. Ali kako im se pokušavam približiti, ona se odmiču od mene, u jedva primetnom, ali elegantnom uzmahu.
I tako se sklanjaju, ostavljajući me da stojim na istoj onoj udaljenosti, kao nekada dok sam kroz kapiju broj 3 posmatrao crveni neonski luk na dalekoj benzinskoj pumpi na Novom Beogradu (kod Ušća). Možda se zapravo ništa ni ne menja, možda svet zauvek ostaje da stoji u mestu, a mi smo ti koji se okrećemo, pravimo zamahe, uzaludne najčešće i uvek se vraćamo sa shvatanjem da smo na istom komadu tla na koje su nas spustili kada smo rođeni.

Svi smo mi neslobodni, zatočeni u sve i svašta, a dovoljno spretni da začas nađemo ime za sve i vašta i da materijalizujemo krivca za slobodu koju ne smemo da uzmemo u ruke, jer ne bismo znali šta ćemo sa njom.

Pogledajte samo sami sebe: da li se družimo? Da li šetamo bez cilja? Da li razmišljamo o lakoći oblaka, o svetovima koji se možda kriju iza visokog zida, kao nekada?

Znam da ćete se odmah uhvatiti za dva užeta kojima želite da se argumentujete i da se sakrijete pod skute svoje slabosti. Ta dva užeta su "nemam vremena" i "odraslo se".

Molim vas! Nemamo vremena! Naravno da nemamo vremena, jer mi ne želimo da ga imamo. Vidite, svi smo veoma vešti da se sakrijemo pod taj veo, jer nam je tako najlakše. Zašto ulagati dodatni napor za razbijanje rutine, zašto trošiti dodatnu energiju na život, zašto živeti ako ne moramo. Moderna pitanja modernog čoveka. Smatarmo da je život ono od 9-17 (ili koliko već) i da je to vrednije od svega, da samo za to treba da imamo snage, da je to centar našeg sveta. Ok, složiću se da jeste ... jer smo ga mi krunisali u centar tog sveta. Sa druge strane, taj svet nam omogućava da kupimo fenomenalan plazma TV od 146" na kome ćemo gledati film sami, kada se vratimo sa posla i kada ne znamo kako da ubijemo vreme do sutra, kada opet moramo da idemo na posao koji mrzimo.

To je ujedno i definicija odrastanja. Definicija sa kojom smo progutali sve ono dobro što smo bili, svu oni snagu da uradimo, smislimo ili makar izmaštamo sve te silne stvari. Sada smo suviše odrasli i ozbiljni te ne znamo da skujemo vilenjačke kuće na vrhu drveća, da zamislimo da se na krovu nalazi stražarnica, da je zid u našem dvorištu veliki Kineski zid koji razdvaja svetove i da se iza njega krije craj kosmosa ... ne sada smo odrasli i sada nam treba instant sve to smišljeno, da ga pojedemo kroz televizore, filmove, igrice, klipove na YouTube.

Svi smo mi, dragi moji, prevalili pola puta do prideva "mrtav" i svi mi ležimo nesvesni u svojoj mašineriji od mesa i kostiju, koja nas nosi ulicama, dok žurimo sa posla u supermarket.

I ko još onda ima vremena za besciljnu šetnju, za pričanje o zvezdama, za traganje za životom i svetlosti u nama? Mi nemamo više vremena za to, ali smo svi gotovo sigurni da ćemo jednom imati to vreme u svom džepu i da ćemo onda sve nadoknaditi. Da, to je plan!

Zato se, baš kao što sam rekao, osećam isto zatočeno, kao i u danima kada sam verovao da je žica to što me deli od sveta. Danas, vidim da smo svi mi zatočeni, i da na koncu nije bitno sa koje si strane žice, jer je ona svuda oko nas ... mi smo je tako ispleli ... za sebe.

****

Možda baš sada, dok ja gledam sa svog prozora, neko drugi, istim onim očima kojima sam ja gledao tuđe prozore, posmatra moj prozor i veruje kako je prigušeno svetlo koje dolazi puno slobode i mogućnosti. Nekako, čini mi se da se sve to prelepo, precizno i matematičko savršeno jednostavno spaja u jedan krug obmane po kome se teturamo. Svi, bez izuzetaka!

Mi nismo slobodni, mi smo zalutali