четвртак, 26. мај 2011.

Previše ljudski

Na nešto sam zapeo u poslednje vreme; zbog nečega se odmotava srebrni konac i izvlači iz igle od mesečeve kosti: zbog nečega se odšivam od vetra ... I onda me je to nešto nateralo da potražim odgovor. Kao i uvek, prvo sam pogledao tamo gde obično gledamo, u ono što su nama drugi učinili i zbog čega se naše nebo obojilo tamnim mastilom. Ali tu nisam našao odgovor. Kao po navici, okrenuo sam glavu napred, tamo daleko u zaborav i onda mi se učinilo da prepoznajem miris zemlje sa koje duva taj novi vetar ...

Čudna je stvar kada hodate i prevrćete po zgarištu. Čudne oblike ostavljaju naša bosa stopala i na čudne stvari nailazimo tamo dok tražimo sebe u delovima onoga što smo bili i onoga što su drugi bili za nas. I najstrašnije je to što ponekad, tražeći po tom pepelu lice koje želimo da okrivimo, otkrijemo da je ono vrlo poznato, toliko poznato da na kraju shvatimo da je to naše lice.

Ne govorim ja o kajanju, niti je to ono što stane u moj džep da mi smiri nemirne prste. Govorim o pokušaju da za tren odbacimo prirodu svoje sorte i da jednom, oslobođeni od poređenja i želje da zadenemo jednu od one dve značkice "dobro" i "loše", oživimo trenutke u kojima je pepeo po kojem gazimo bio divna koža njihovih lica, staklene oči u kojima smo se nekada rado ogledali ...

Ne želim ni da oživljavam ono što je izgorelo davno, jer pepeo se u meso ne može pretvoriti, ni ne treba, ali ponekad poželim da mogu da skinem svoju kožu čoveka, da izmenim svoj oblik i da priznam samom sebi da bih želeo da, makar i za trenutak, stvari nisu takve kakve su već prošle, da je tu umesto pepela lice nekoga ko je bio drag, da mogu da zaboravim zašto sam to lice morao spaliti i razneti u vetar; da mogu da sklonim leđa u tu luku koju je odavno vreme odvuklo duboku po vodu.

Ponekad ne mogu da obuzdam misao koja se vine visoko iznad mene i koja želi da poleti njima, da potraži svoj put, kao nekada i da ih sretne negde na njihovim stazama i da mi se vrati sa par reči, ne više, ali par reči koje želim da mi šapne u uho. Ko zna, možda ih ne bi ni prepoznala ... ko zna na koje načine put menja svakog od nas dok svako od nas menja put. Ko zna koliko je svako od njih sada stranac, ko zna ustvari koliko smo zapravo mi uvek i bili stranci, koji su podelili samo mali zalogaj putne prašine.

Ipak, voleo bih i da im ta misao na svojim krilima poruči i da je meni žao, mada ta reč ionako ništa ne menja, ali ipak jeste i da bez obzira što uvek mislimo da se razlog rodio sa razlogom i da su oni ti koji su ga rodili, možda i samo možda bih želeo da je drugačije. Ili bih samo želeo da mogu da se otrgnem iz svoje kože ljudskog bića i da onda pogledam na stvari koje bi možda mogle biti i drugačije. Ali ne mogu ... jer "mi ćemo uvek biti mnogo više ljudi nego što to želimo da budemo"

Нема коментара:

Постави коментар