среда, 8. август 2012.

Opravdanje?


Reči su zapele za oblake u prolećnim danima i blagi vetrovi ih nisu štedeli. Nosili su ih daleko, iznad rutine svakodnevnice u kojoj kolamo zajedno sa svojim životima. I tu u odbljesku semafora, farova, varnica tramvaja, bezličnih slova na LCD monitorima, tu negde su prebegli svi ti dani. Oni kao da  nastavljaju da žive i preživljavaju sami sebe na nekom drugom mestu, nezavisni i slobodni od naše volje, dajući nam tek ponekad po koje zrno sećanja da zašijemo rupe na sebi.

Kada puno lutate postoji bojazan i realna opasnost da na kraju izgubite i put i da put izgubi vas. Taj dvostruki gubitak vas obično dovede negde (ipak!) i tada se obrete u jednom novom svetu na čiju gravitaciju tek treba da se naviknete i na čije horizonte vaše oči moraju da nauče. 

I tako, proleće se bezobrazno brzo, potpomognuto kišobranima u maju, ulilo u saharske vrućine i zavrtelo nam dane u vatreni vrtlog i hodanje po senkama, od oaze do oaze klima uređaja. 

Sve ovo što pišem je samo pokušaj da sebi iznađem opravdanje gde i kuda su nestale moje misli, naslagane i poslagane u postove na blogu. Odavno nisam pio čaj, možda je to baš zato! 

Istini za volju, ne mogu da kažem da su dani i meseci koje sam ostavio po džepovima bili loši i da mi je žao što sam ih proživeo baš tako kako sam ih proživeo. Ne mogu da kažem da mi se nisu izdešavale lepe stvari i da ne uživam u njima. Ali mogu da kažem da nisam isti i da to nije merna jedinica koja bi bilo koga trebalo da sekira niti navodi na upoređivanje. Ne! Samo je drugačiji način na koji moja senka hoda zamnom. Oboje čekamo jesen da vidimo šta će nam doneti ovog puta, a onda dugu zimu da stvrdne u nama sve što je bilo.

Do nekog drugog puta kada ću želeti da više govorim sa samim sobom ...

петак, 6. април 2012.

Šizma


Više ne mislim na tebe. Deo mene koji je bio umotan u tebe je nestao u tami kada su se ugasila svetla pozornice na kojoj smo odigrali našu malu farsu, našu igru pretvaranja kojom je svako od nas krpio neku pukotinu što nosi između kostiju. 

Sada smo stranci, nebitni prolaznici koji se čak nikada nisu ni pogledali; užurbane figure koje su se mimoišle nadomak podzemnog prolaza jednog sumornog jutra. Ništa više od dva nasumična broja koja vise u etru beskrajnih drugih i pulsiraju u entropiji gradskih ulica.

Više ne znam kakvog je oblika tvoj glas. Zaboravio sam kako je zvonio u mojim ušima u onim danima kada sam bio proziran od nade i laži kojima sam se vezivao za zemlju.

I sada, dok tišina i ja sedimo i gledamo se u oči, sada vidim svet koji se podelio tu tačno po sredi mene. Svet hladan, zamršen u ovaj veštičiji sat, kada su dan i noć podjednako udaljeni jedno od drugog; kada je hladnoća među njima duboka i strašna kao postelja između posvađanih ljubavnika koji leže leđima okrenutim jedno drugome. 

I sada si došla do mene, da uzmeš ono što zapravo nikada nije bilo a u šta sam verovao dok su godine promicale i ostavljale me gladnog. Sada si došla po to naše ništa jer si od istog konca istkana i u isti kalem smotana. Možda sam zato sve ove godine čuvao to ništa i hranio se njime, misleći da ću te pronaći onako kako si ti zatekla mene u ovaj bezimeni veštičiji sat.

Ali dovoljno smo nas dvoje odrpani i daleki, toliko daleki da su naše figure sada neznatne tačke u moru pulsirajuće entropije koja dahće po ulicama. Duga je jutarnja senka pored koje si ti ostavila mene i pored koje sam ja ostavio tebe, senka preko koje smo se podelili i zauvek zaboravili imena jedno drugome.

Znam sve te neme reči, znam njihov oblik i znam da se uklapaju, jer sam gledao osmeh sa koga su se krunile. Znam i da nema krivca za to što su se reči obogaljile dok su hodale po kamenoj zemlji tišine među nama. Svako je, izgleda, uzeo svoje "jer hladna tišina ima običaj da umrtvi svaki osećaj saosećanja između onih koji su trebali da se vole."

понедељак, 20. фебруар 2012.

Paralelni svetovi

Nisam neko ko žali za prošlim vremenima, niti neko ko se plaši budućih, ako će oni koji pročitaju redove ispred upravo to pomisliti. Ne krivim ih, na pogrešnost percepcije vremena smo učeni generacijama. Shvativši ovo prestao sam da se ljutim na ljude i njihovu smešnu vezanost za izmišljenu vremensku komponentu, jer onu drugu, pravu, izgleda nismo dorasli da shvatimo.

Pričajući o vremenu, svakom Putniku je jasno da u isti mah govori i o prostoru, jer su te dve stvari samo dva lica jedne iste stvari, samo dva ugla u blesku nečega što mi ne možemo da prihvatimo.

Verujem da postoji reč kojom su ljudi pokušali da zarobe u pojam ono o čemu razmišljam proteklih dana i verujem da ja ne mogu da se setim te reči. Ali ona je nekako uvek tu, sklupčana i obavijena oko našeg grla.

Svet koji svakodnevno protiče ispred nas, ili mi koji protičemo ispred statičnog sveta, zapravo je vrlo nebitna činjenica koja god da je u pitanju, nije kompaktan i linearan, kakvim ga mi gotovo uvek vidimo. Njegov tok nije reka sa konstantnom brzinom, dubinom i sjajem površine. Ukoliko dovoljno ohladite srce i dovoljno snažno zažmurite i vi ćete otkriti milione pukotina i prekida, sitnih nabora i krasta na njegovoj površini i onda ćete se zabezeknuti njegovom neuglačanošću. Isto tako, vaš dah će otkinuti spoznaja da je ono u šta se verovali kao konstantno i jedino moguće samo privid, samo površina, naizgled mirna, ispod koje kola svašta što ne umemo da objasnimo.

U svakom tom naboru, pukotini, minijaturnom prekidu, postoje delići nas koji su otpali kao koža i tu ostali zaglavljeni da žive paralelne svetove nas samih i da nikada ne nestanu. Ne govorim o sećanjima. Govorim o fizici viših nivoa, o stvarnosti iza stvarnosti svakog od nas, o osnovnim postulatima neuništivosti, a promenljivosti.

Bilo kako bilo, čudno je kada sa namerom izazovete ukrštanja tih drugih svetova sa svojim aktuelnim, glavnim tokom, recimo tako. Čudan je osećaj kada u trenutku razumete i osetite nelineranost vremena koju izazovete kada se na istom mestu prepletu tokovi i podele vas na dva tako da osećate oba istovremeno.

Svako od nas, negde u dubini svoje podsvesti, drobi hleb i pravi mrvice do svojih odlomljenih svetova jer oni su nam važni, iako su najčešće bolni. Ali ta bol je ono od čega je sazidan naš svet, ovaj aktuelni i bez sitnih pukotina on sam verovatno ne bi postojao, iako mi nismo skloni da ga takvim vidimo.

Za svaki put kada kažemo "nije mi važno" ili "nije mi stalo" budite sigurni da ste upravo udahnuli život jednom paralelnom sebi koji počinje da živi nezavisno od vas i vašeg sveta.

Ono u šta možete biti potpuno sigurni jeste da ćete se sretati.