понедељак, 20. фебруар 2012.

Paralelni svetovi

Nisam neko ko žali za prošlim vremenima, niti neko ko se plaši budućih, ako će oni koji pročitaju redove ispred upravo to pomisliti. Ne krivim ih, na pogrešnost percepcije vremena smo učeni generacijama. Shvativši ovo prestao sam da se ljutim na ljude i njihovu smešnu vezanost za izmišljenu vremensku komponentu, jer onu drugu, pravu, izgleda nismo dorasli da shvatimo.

Pričajući o vremenu, svakom Putniku je jasno da u isti mah govori i o prostoru, jer su te dve stvari samo dva lica jedne iste stvari, samo dva ugla u blesku nečega što mi ne možemo da prihvatimo.

Verujem da postoji reč kojom su ljudi pokušali da zarobe u pojam ono o čemu razmišljam proteklih dana i verujem da ja ne mogu da se setim te reči. Ali ona je nekako uvek tu, sklupčana i obavijena oko našeg grla.

Svet koji svakodnevno protiče ispred nas, ili mi koji protičemo ispred statičnog sveta, zapravo je vrlo nebitna činjenica koja god da je u pitanju, nije kompaktan i linearan, kakvim ga mi gotovo uvek vidimo. Njegov tok nije reka sa konstantnom brzinom, dubinom i sjajem površine. Ukoliko dovoljno ohladite srce i dovoljno snažno zažmurite i vi ćete otkriti milione pukotina i prekida, sitnih nabora i krasta na njegovoj površini i onda ćete se zabezeknuti njegovom neuglačanošću. Isto tako, vaš dah će otkinuti spoznaja da je ono u šta se verovali kao konstantno i jedino moguće samo privid, samo površina, naizgled mirna, ispod koje kola svašta što ne umemo da objasnimo.

U svakom tom naboru, pukotini, minijaturnom prekidu, postoje delići nas koji su otpali kao koža i tu ostali zaglavljeni da žive paralelne svetove nas samih i da nikada ne nestanu. Ne govorim o sećanjima. Govorim o fizici viših nivoa, o stvarnosti iza stvarnosti svakog od nas, o osnovnim postulatima neuništivosti, a promenljivosti.

Bilo kako bilo, čudno je kada sa namerom izazovete ukrštanja tih drugih svetova sa svojim aktuelnim, glavnim tokom, recimo tako. Čudan je osećaj kada u trenutku razumete i osetite nelineranost vremena koju izazovete kada se na istom mestu prepletu tokovi i podele vas na dva tako da osećate oba istovremeno.

Svako od nas, negde u dubini svoje podsvesti, drobi hleb i pravi mrvice do svojih odlomljenih svetova jer oni su nam važni, iako su najčešće bolni. Ali ta bol je ono od čega je sazidan naš svet, ovaj aktuelni i bez sitnih pukotina on sam verovatno ne bi postojao, iako mi nismo skloni da ga takvim vidimo.

Za svaki put kada kažemo "nije mi važno" ili "nije mi stalo" budite sigurni da ste upravo udahnuli život jednom paralelnom sebi koji počinje da živi nezavisno od vas i vašeg sveta.

Ono u šta možete biti potpuno sigurni jeste da ćete se sretati. 

понедељак, 13. фебруар 2012.

Zimska priča

Nešto je neobično u ovoj zimi. Ove zime su nestali svi tragovi koje su uvek moje sive oči videle i pratile. Sve priče su utihnule a tišina se sklonila od hladnoće i zavukla duboko pod moju kožu, sklupčavši se oko kostiju i svojom hladnoćom kao da isisava život iz mesa i krvi sa kojima deli svoju zimsku postelju.

Sve mi se čini da sam ponovo mrtav i da je ovo zima samo san razvejan i pomešan kao mastilo u hladnoj vodi koje je obojilo zidove mog života. Zanimljivo je koliko nam je smrti podareno u životu.

Ova zima me nije odnela u kuće predaka i ni za trenutak nisam poznao svoj dom skriven ispod snega i hladnoće vetra. Ne. Samo se čvrsto obmotala oko mene i stegla me svojim hladnim šakama, toliko da sam se sam u sebe sabio i ostao upleten u neizgovorene reči.

Ipak, ono što me je Jesen podučila nisam zaboravio. A kako bih i mogao kada mi je odgonetnula zašto hodam sam među senkama, kako svoje čitavo vreme možeš da staviš na samo jedan dlan i kako ga možeš beskonačno izviti.

Mnogi putevi se sada ne vide, zatočeni i zavejani. Mnoga srca se hlade i mnoga imena ljudi koje sam voleo, želeo da volim ili na kraju samo mislio da volim sada odnose vetrovi. Sve što ostaje je tišina koja se steže između rebara i hladi ono mesto iz koga uvek sva zla niču.

Verovatno je tako i najbolje.

* * *

Te večeri sam je sreo na Bulevaru. Prošla je kroz mene i nastavila da hoda u pravcu Meseca, čije su krajeve grizli hladni februarski oblaci. Znao sam da me traži, vođena istom onom glađu kojom ja tražim nju. Pa ipak, prošla je kroz mene tek tako i nastavila da hoda, prateći ono što misli da su tragovi ka meni. Gledao sam je kako sa lakoćom hoda bosonoga po snegu i od rastopljenog leda vlažnom trotoaru uopšte neprimećujući zimu koja je grize za blede nožne prste. Znao sam da i u njoj tinja vatra i da je sve što želi da pronađe put do mog doma i da tamo ostavi svoju vatru, isto onako kao što je sve što sam ja želeo da pronađem njen.

Ali nekako naši putevi su uvek išli drugim putevima i naši domovi su ostali skriveni u šakama vetrova i obavijeni u tišinu na onoj strani levo od jutarnjeg Sunca. I tu u vrtlogu saobraćaja, prolaznika, soli po putu i bačenog vremena, ja sam gledao kako nestaju njeni tragovi i pomislio kao smo nas dvoje čudan par ... odrpani.