уторак, 18. октобар 2011.

Jutro na Zemlji

Sve više sam više nego ubeđen da mi svi zaista ne postojimo na ovom svetu; radije smo tu negde izvan, pokidani u komade rasute po različitim svetovima, tek ponekad sudarajući se i dolazeći u susret jedni sa drugima. Sav život, barem ono što mi volimo da zovemo tim imenom je izgleda samo mutan san, onaj haos i dezorjentisanost kao posle dugog popodnevnog sna. Verujem da mnogo ljudi nikada ni ne doživi momente, retke i stvarno nestvarne, kada doživimo život, bistar i jasan, koji zaboli svojom oštrinom, baš kao prvi udah u rano zimsko jutro. Znate taj osećaj?

Nismo mi, ljudi, bilo toliko mudri da smislimo reči koje bi naslikale taj momenat, taj mir, to stanje kada uhvatite Vreme da više ne protiče kroz vas, kada shvatite da se možete osmehnuti kako nikada niste znali da možete i kada je sav svet konačno vaš jer u tom trenutku mira vam zapravo ništa ni ne treba, osim mira samog, a njega imate. I tada shvatite koliko je sav ostatak života koji imamo ništavan, kako je sve obmana, mutan san i kako lepota može da zaboli mnogo više nego sva prljavština koju usisamo kroz zenice tokom svog koračanja.

Da budem potpuno iskren, ja sam se samo dva puta, za sve ove godine, obreo na Zemlji, potpuno budan, svestan i jasan, gledajući u neverici jutro koje sviće na nekom svetu, do tada nepoznatom. I oba puta su bila samo tren, samo blesak koji je prošao u osećaju neverice, straha da će proći i lepote koja se otkrila. Ali sada verujem da jesu bila vredna. Na bilo koji način jesu.

Bila su vredna jer mi se čini da sam u tim kratim, retkim momentima koji su samo bljesnuli bio zaista živ i to su bili jedini fragmenti vremena kada sam verovao u to da smo bilo šta više od zbira atoma. Ta jutra su došla tihim koracima, onda kada se noć podiže a zora svojim hladnim prstima otvara oči i pušta da rana svetlost sunca zaviri kroz rožnjače. I tada je pored mene ležala samo obmana, misao, ideja da ću uspeti da zarobim tu vatru koja nas gori i da ću se moći zadržati na Zemlji duže nego što to inače možemo. Naravno, nisam bio u pravu.

Oba jutra su ostala negde iza, upletena u bodljikavu krunu koju nosim na glavi, kao i svako od nas, pretvorivši se u trnje koje s vremena na vreme zabode i podseti me da sam živ ... da sam bio živ na ovom svetu.

* * *

Mi smo pre prolaznici nego stanovnici i mi ne znamo kom svetu zaista pripadamo. Na koju god zemlju da postavimo svoja stopala, biće to svet koji ćemo nazvati svojim, znajući da nas za površinu drži samo trenutnost i prolaznost protiv koje tako želimo da se izborimo.

понедељак, 17. октобар 2011.

Izmirenje

Sedim pred svojim monitorima, grickam O'cake i pijem čaj. Sa zvučinka dopire meni draga muzika, nošena čudnim ritmovima i preokretima koji se mogu pronaći samo u njoj. Toplo je u sobi. Sve je na svom mestu. Čak sam i ja, nakon ko zna koliko vremena, na svom mestu. Nekakvom čudnom prilikom ja sam se izmirio sa svima i uspeo da se vratim sebi.

Moja draga, a sve nevidljivija, tetka mi je rekla danas da je život lep. Razmišljam. Nisam siguran da je u pravu. Isto toliko nisam siguran ni da nije. Život je prosto ... život, i koliko god mi bili skloni da ga privatizujemo, personalizujemo, kastomizujemo (ok, odoh predaleko), ponekad se čini da on prolazi kroz nas i dalje od nas i da bilo koja akcija koju mi preduzimamo zapravo uopšte ne dotiče njegov tok. Ponekad mi se čini da bi on bio tu i da nas nema. Znam da ne bi, ali nekako lepo zvuči.

Isti mi život nosimo na leđima svaki dan i ne sumnjivo je da se u toj jednačini menja samo subjektivni osećaj tereta.

I tako, ono što je jednog dana izgledalo kao najdublji ambis kome se ne nadzire ni crnilo dna, nekog drugog dana će postati ništa, stvar koju će lagani korak preskočiti; isto kao što nekada ni najčistije sunce ne može ogrejati tamne zidove našeg srca. Dakle, stvar perspektive.

Da možemo da nekako budemo mudri i umereni, ko zna kako bi ovaj svet izgledao. Ko zna u šta bi se sve ovo pretvorilo kada bismo mogli spoznati da zapravo ni nema ničega višeg, dubljeg i da je sve to prosto samo tako, a da su svi maskenbali uglavnom režirani od strane nas samih. Ne kažem da bi taj svet bio ni bolji ni gori: prosto bi bio, isto kao i ovaj.

I pre nego priča konačno skrene u pravcu "dakle crva nikada nije ni bilo", trgnuću joj uzde i pokušati da kažem nešto dok ne bude kasno i ne zaboravim zašto uopšte ovo pišem.

Osećam da sam se izmirio. Osećam da sam oprao svoje ruke od krvi koja nikada nije ni bila na njima. Osećam kako se prašina na nekim putevima koji su iza mene sleže i kako ih treba ostaviti upravo tamo gde jesu: iza. Žao mi je mnogih puteva, sa mnogima od njih su se moja stopala sprijateljila; sa još više su želela da budu prijatelji, ali nisu uspeli. Ali tu putevi su ostali iza i, koliko god mi želeli da ih zgrabimo i vežemo sebi za vrat u dugim noćima kada osećamo kako se Zemlja vrti, oni neminovno odlaze od nas i najbolje što možemo da uradimo je da ih pustimo.

I korak po korak, mi smo već na nekom novom putu, unapred srećni zbog mora mogućnosti u koje jedva čekamo da skočimo i unapred svesni da ćemo, gotovo sigurno, opet pojesti previše soli.

Nije nauka pomiriti se sa ostalima. Nije nauka pomiriti se čak ni sa sobom. Ono što je pravi razliku jeste pomiriti se sa sobom u odnosu na druge. Tu valjda prestaje put na koji nas gura ono divlje u nama i tu koraci obuvaju čizme mudrosti i nastavljamo da hodamo ... kao i uvek, do prve prilike kada ćemo ponovo hodati bosonogi.

недеља, 2. октобар 2011.

Autoskopija

S vremena na vreme, onako kako volim - nasumično, prelistam ovaj moj blog, i svaki put se začudim kako sam uspeo da uhvatim i zamrznem neke trenutke sebe u vremenu kada su nastajale priče. Baš kao miris koji nas lako vrati bilo koje vreme, tako su ove priče prečice do mene samog u različitim prostor-vremenskim koordinatama.

I ne mogu da se ne začudim koliko sam se puta i sa koliko hrabrosti otkrio i dao sebe kroz te priče, pokušavajući da materijalizujem ono što mi je sedelo za temenom, ne bi li ga pogledao u oči i pokušao da pronađem zajedničku reč sa njim. Nekad sam uspevao. Mnogo puta ne. Mnogo puta sam samo stvarao još veći jaz i nerazumevanja i činio da je Idioglosija jedina koja je zadovoljna u tom marifetluku.

Govoreći o Idioglosiji samoj, siguran sam da se ona dobro potrudila da mnogi od onih koji si pročitali ovu moju autoskopiju nisi u velikoj meri videli ništa od onoga što je pisac pokušao da kaže, pomalo zabašurujući aktuelne detalje u kosmičke konstante i kvantno-mehaničke opaske. Sinhronizacija i sinhronicitet ... huh, kako se ovoga setih!
Ipak, ne mogu da kažem da osećam žal što je to tako kako jeste: reči ionako ništa nikada nisu izmenile. Uvek je i uvek će u ove četiri dimenzije vladati samo naše ubeđenje o tome kako mislimo da jeste a ne kako zapravo jeste i uvek ćemo se voditi za impulsom, ništa manje svesniji od jednoćelijskih organizama . Ono gde će nam intelekt poslužiti jeste komplikovanje tog impulsa i cele stvarnosti, jer bez komplikacije nije vredno ... "no pain, no gain!"

I da ne bih dalje hranio i sebe i vas rečima koje ionako nisu preterano kalorične, ponoviću sebi, kao mantru reči koje bi se svi zajedno, držeći se za ruke trebali izgovarati svaki dan:

"Traženje sebe je kao traženje kuće u kojoj stojiš. Kako je uopšte možeš pronaći? Ona je svuda oko tebe, ona je sve što znaš i ne postoje druge reference"

Prijatan dan želim,
Zoran sa planete PoS