четвртак, 22. септембар 2011.

Erozija

Što više gledam u sebe, shvatam da se moj pogled gubi i prolazi kroz ono što bih mogao opisati kao ja. Saznanje prilično uznemirujuće, ali zato i nekorisno: "all in one" baš kao u nekoj reklami za prašak za veš.

U svetlu ili mraku događaja za koje imamo tendenciju da tvrdimo da su iza nas, potpuno nesvesni nelineranosti prostor-vremena u kojem plivamo, došao sam do vrlo interesantne podudarnosti između onoga koji je hodan i onog koji hoda po putu.

Siguran sam da znate kako erozija deluje na zemljište. Upravo tako mi se čini da drugi ljudi deluju na nas. Zapravo, ne čini, već sam siguran ... pa siguran onoliko koliko mi verovanje u Verovatnoću može dozvoliti.

Izgleda da svaki kontakt sa drugim svetom (osobom) neumitno povlači gubljenje nečega jer ta sila (kojoj smo zbog meni najčudnijeg razloga tako skloni) ima tendenciju da prilikom privlačenja i povlačenja otkine deo nas i zauvek ga odnese. Kao i uvek objašnjenje mora da postoji. Trebalo bi.

Čini se kao da smo mi toliko opsednuti ulaganjem napora da se desi ta sila i da zbog nečega duboko i opsesivno želimo da budemo otkinuti i da se delovi nas gube. Ko bi ga znao.

Moje pitanje je: do kojih granica se možemo kruniti i dokle ide deljivost? Gledano iz neke čudne perspektive matematike, moguće je podeliti se do u beskonačnost, a ja dodajem opasku da se možda baš tu u trenutku podeljenosti na beskonačno nalazi onaj momenat singulariteta, kome smo, biće da je tako, predodređeni, iako smo drugačije odgajani. I kao i uvek, nalazimo se razapnuti između onoga što ne znamo i onoga što još više ne znamo, potpuno sigurni u to da znamo i da osećamo šta je ispravno i da puštamo da nas srce vodi, jer ono zna pravi put. Ha!

Za one koji su čitali genijalno, van(prostor)vremensko delo onog čike što je generacije koje su sledile zaludeo značenjem broja 42, ono o čemu pričam se može uporediti sa pričom o onoj planeti, koja je bila tolika turistička atrakcija, da su naposletku shvatili da stotine miliona turista koji dolaze i odlaze, na svojim cipelama odnose zemlju sa planete i lagano smanjuju masu i gravitaciju planete.

Ipak, baš ništa ne možemo (sad bi neko dodao i ne treba) da uradimo po tom pitanju. Negde na kraju ili početku svega su vrlo jednostavne strune koje mi krivimo i preplićemo, praveći se da znamo šta radimo ili još bolje da samo vođeni nekim većim razlogom.

Sasvim dovoljno za standardnu sapunicu koja nikoga ne dira i koja služi onim zaludnima da upotpune nedeljno popodne. Ah, da ... neki kažu da joj je naslov "Život".

понедељак, 19. септембар 2011.

Savršeni element

Niko od vas, dragi prijatelji, koji dolazite do ove male virtualne čajdžinice, ne može da zamisli niti pretpostavi koliko je priča ovde započeto, priča koje nikada nisu imale šansu da ih skupim i povežem u misao dovoljno smislenu da je neko uz čaj može progutati. Neke nisu htele da budu ispričane, neke ja nisam hteo da pustim iz sebe. Ali negde, nekako, naučio sam da su sve priče na jednom svom kraju iste, te možda nikome od nas ne trebaju da nedostaju one neispričane.

* * *

Ne volim jesen. Ne volim kiše. Ne zbog toga što mi je žao boja koje nestaju pred sivom, niti žalim za vrućinom (tačnije ne podnosim je). Nije ni zbog toga što jesen izlazi na scenu držeći desnom rukom, nežno, onako kako nežno zna da počiva leva ruka na nečijem stomaku, smrt samu i njen dah; ne jer ona donosi zimu i mir.

Ne volim jesen jer ostavlja u mrtvim krošnjama nedosanjane snove, razapete i pokidane, da trule na vetru i bodu nas iznutra, svaki put kada sklopimo oči. Ne volim je jer spira sa lica miris nadanja i strepnje.

Ne volim je jer me u jesen svrbe đonovi i znam da ih jedino o puteve mogu češati. A nisu to putevi na kojima tražite uživanje: to su putevi na koje idete po zaborav.

Ali volim vetar. Volim da slušam njegovih hiljadu glasova koji škripe dok prolazi kroz mene. I volim da mislim kako u nekom od njih mogu čuti onaj glas koji mi nedostaje, onaj element koji nas večito čini umanjenim za kompletnost. A baš taj element je ono što razliva svoje sivo mastilo po nebu iznad nas i čini da zemlja smrdi na trulež naših snova.

I dok slušam kako se korak leta gubi iza mene, ne želim da se okrenem. Znam da bih trebao da gledam napred u zaborav, onako kako nas uvek dobri prijatelji uče kada nam jesen umrsi svoje prste u kosu. I znam da bih trebao, opet, da posegnem za onim mehaničkim i logičkim u sebi, i da će racionalizacija da odagna bol, samo ako joj dopustim.

Ipak, u ovoj noći ne mogu a da se ne zapitam ko smo mi zapravo bez tog bola i da li je element koji nam nedostaje zarobljen upravo i jedino u bolu samom. Taj element zbog kojeg se putevi pretvaraju u jesenje i zbog kojeg vetar govori nerazumljivim jezicima. Taj element koji nikada nećemo spoznati kako treba. Taj element koji ćemo, samo zbog nemogućnosti da ga dosanjamo, nazvati savršenim.

среда, 7. септембар 2011.

Primenjena mizantropija

Ponekad je stvarno teško odupreti se nasilnosti onog lošeg u sorti kojoj na sreću ili nesreću pripadam, jer mi je taj deo jutros na putu do posla oteo lepe misli i pronalaženje novih razloga za sreću u mom koordinatnom sistemu. Sitne stvari koje gledamo svakodnevno i od kojih već okrećemo glave je upravo ono što vrati našu (ne)civilizaciju u obrnutom smeru i vodi nas ka konačnom povećanju entropije do tačke kada ćemo se sažmeti pa eksplodirati u neki nov oblik, postavljen na drugim osnovama ... zvuči poznato, zar ne?

Mene je jutros trgnula scena u tramvaju kada ulazi čovek sa malim detetom, ne starijim od 5 godina. Naravno, svi sedeoci u tom momentu su odjedared dobili užasnu potrebu da gledaju kroz prozor na svoju levu, odnosno desnu stranu. Ništa čudno , naravno.

Ono što me je ošamarilo jeste jasna slika, neću reći vizija, o tome kako ili gde zapravo počinje ta magična elipsa užasa i propadanja po kojoj se laganim, premda sigurnim koracima krećemo.

Naravno, bez ikakve želje da se time bavim, ipak sam dobio pune džepove pitanja i suva usta bez odgovora. Zašto ste me probudili iz moje mokše?!

Treba li da opisujem: to dete će sutra da odraste i zbog čega bi, za ime Oriona Nebeskog mačevaoca ono trebalo da ustupi mesto u prevozu istom onom govedu koje je danas, ovog lepog sunčanog septembarskog jutra pravilo se da je dete vrlo providnije nego što zaista jeste? Dalje, ovo isto dete će sada imati godina kao malopre pomenuta marva i ono će otrkiti da se sa samo malo "baš me briga" može uživati komformizam u vidu sedenja umesto stajanja u prevozu (ako to uopšte jeste). To saznanje će mu pomoći da i ono postane slepo za nekog drugog petogodišnjaka koji će da stoji pored njega nekog dalekog septembarskog jutra i tako se priča nastavlja.

Ovde ću da stanem. Iskreno, razlog zbog koga ovo pišem jeste moja dilema o tome da li iskreno i u dubini sebe želim da ustanem protiv ovoga ili da zadovoljno trljam ruke i radujem se dubini ambisa u koji odlazimo. Raspravljati o zasluženosti, pravednosti i sličnome je ionako smešno, jer to su igračke sa kojima se mi, još uvek jedva prohodala sorta igramo u pokušaju upoznavanja svoje okoloine.

Ali znate šta? Stvarno me nije briga. Postoji samo jedna stvar o kojoj smo zaista dužni da brinemo, zapravo dve, ali jedna od njih je otkazana pričom koju ste upravo pročitali; druga je ona u kojoj sam bio prekinut.