уторак, 15. фебруар 2011.

Trenutci

Mora biti da postoje bolji tragači nego što smo mi sami. Oni lako pronalaze put do nas, mnogo lakše nego što mislimo da je moguće. Oni kao da nas prepoznaju i izdvoje sa mnogo kilometara udaljenosti, osete miris naših nemira, znoj koji još nije neka slutnja isterala kroz kožu, vide vatru koja još nije sevnula kroz naše oči i čuju zvuk srca koje potmulo bubnja dok traži mesto na kome bi se umirilo.

I jednom kada nas stignu, zariju u nas, duboko, svoje tanke kandže koje znaju kako da zaobiđu meso i kost ali da zgrabe duh koji se skriva između. I kada nas drže u tom zagrljaju, osećamo kako nam ispijaju ono što su grci zvali vis vitalis. Ali nekim čudim, u jednom momentu počinje da nam se dopada taj bolni, ali strastveni zagrljaj, počinjemo da uživamo u tom plesu koji će nam umoriti duh i umiriti vetar iz naših pluća.

Sve što nas okruži tada je tišina, ali ona vrsta tišine u kojoj osećate prisustvo ničega, a ne odsustvo nečega. Shvatite da je sada svaki zvuk velik kao planina i da se može obruštiti na vas, a onda se trudite da dišete lako da ne bi izazvali lavinu.

Ipak, sve ima svoj kraj, zar ne? I koliko god miliona milja izgledalo jutarnje svetlo, uvek možete računati da će vas ono stići ... kad tad.

A do tad ... uživam u stisku zuba na svom vratu.

среда, 9. фебруар 2011.

Nazad na divlje granice

U nedelju, 6. februara je preminuo Gary Moore, za mene jedan od najznačajnijih ljudi na svetu, onom svetu koji je okruživao moj svet i preko koga se moj svet savija(o). Zaista me je zatekla ta vest, baš onako kako vas takva vest sustigne kad nekoga iskreno cenite i poštujete i kada je taj neko ostavio toliko traga u vama.

Proteklih 15-tak godina sam rastao i plakao uz iskrenu muziku ovog čoveka, koji je za razliku od mnogih umetnika uvek uspevao da otvoreno i iskreno predstavi osećanja koja nosi čovek u čijim grudima kuca divlje, neobuzdano, verovatno ponekad naglo i nepromišljeno, ali prkosno i verno srce. Verujem da je dosta ljudi prepoznalo ovo, te da je to razlog što je Gary Moore postao jedan od najznačajnijih gitarista i pevača u blues i rock sferama.

Da, rekao sam da sam plakao i ne stidim se toga. Upravo to je ono što me je Gary naučio i ono što su mi njegove pesme, njegova gitara šaputale u mnogim besanim noćima kojima sam gušio svoje srce i obuzdavao tu vatru koja nas sve vodi.

Zbog njega sam zavoleo Pariz po čijim pločnicima se nikada nisam šetao; zbog njega sam želeo da odem da vidim te divne i divlje pejzaže Irske; on me je naučio koliko hiljada milja daleka ume da bude zora; on me je ubedio da šta god da se desi ne izgubim nadu u voljenje i da sačuvam svoj blues za Nju, koja možda nikada ni neće doći.

Nadam se da se Gary vratio tamo gde pripada: na divlje granice prkosne Irske, tamo između planine Wicklow i reke Shannon, gde je još uvek trava zelena, gde šibaju divlji vetrovi i gde se može voleti iskreno i srcem koje odavno više ne kuca u grudima ljudi.

Gary, hvala ti za blues!


Gary Moore
1952 - 2011